Predsjednica hrvatske EPP delegacije u Europskom parlamentu, Dubravka Šuica, uputila je pismo Europskoj komisiji, izrazivši zabrinutost oko prava na vodu.
U svom pismu, napisala je: "Voda je javno dobro i EU mora omogućiti svakom građaninu pravo na vodu. Hrvatska je treća u Europi po zalihama vode nakon Norveške i Islanda te se moramo izboriti da ta voda ostane naše bogatstvo jer je ona javno dobro, a ne roba. Pitka voda u svijetu je ograničen resurs, ona čini oko 3% ukupne količine vode, a od toga je 2% u zaleđenom obliku. Ako pitka voda u 21. stoljeću bude imala ulogu kakvu je u međunarodnim odnosima imala nafta, koja se tijekom 20. stoljeća više puta pokazala ne samo kao ključni energent, nego i kao alat za ostvarivanje političkih ciljeva, onda možemo zaključiti kako će pitka voda presudno utjecati i na kreiranje svijeta 21. stoljeća.
Svjesna sam da su pregovori povjerljive naravi, ali ipak smo dužni našim građanima odgovoriti na pitanja kako bismo mogli donijeti ispravnu prosudbu o procesu pregovora koji je već uznapredovao i sporazumu koji će, ako se usvoji, uvelike utjecati na njihovu svakodnevnicu. Budući da su građani posebno uznemireni zbog ove teme i zbog činjenice da sam dobila puno upita građana na temu vode i vodenih resursa, zanima me precizno koja je pregovaračka pozicija Komisije u TTIP-u kad se radi o vodi kao prirodnom resursu".
U svom odgovoru u ime Komisije, povjerenica Malmström je istaknula kako Komisija potvrđuje važnost vode kao prirodnog resursa. EU je, u okviru TTIP-a i svih ostalih trgovinskih sporazuma EU-a, osigurala da države članice EU-a i dalje mogu poduzeti bilo koju mjeru koja utječe na način na koji prikupljaju, pročišćavaju ili distribuiraju vodu i njome upravljaju. TTIP-om se neće ni na koji način utjecati na to pravo. Potvrđujući važnu ulogu javnih usluga općenito, povjerenica Malmström obznanila je javno zajedno s g. Fromanom, američkim predstavnikom za trgovinu, 20. ožujka 2015. da ništa u trgovinskim sporazumima između SAD-a i EU-a, uključujući Sporazum o trgovini uslugama (TiSA), neće ograničavati vlade u reguliranju svojih javnih usluga na svim razinama. Čak i da država članica odluči dopustiti stranim društvima pružanje usluga povezanih s vodom, još uvijek bi imala pravo postaviti razine kvalitete, sigurnosti ili cijena, ili poduzeti druge slične mjere. TTIP ili bilo koji drugi trgovinski sporazum stoga neće imati utjecaj na vodu kao prirodni resurs.
