Interes Republike Hrvatske jest da industrija cementa ostane na popisu sektora izloženih riziku od istjecanja ugljika uz primjenu trgovanja emisijama stakleničkih plinova prema pravilima Direktive o sustavu trgovanja emisijama (ETS), primjenjujući točno iste kriterije kao i one primijenjene 2009. godine. Posljedice promjene za hrvatsku industriju cementa bile bi katastrofalne: značajno smanjenje izvoza, značajan pad proizvodnje cementa, zatvaranje proizvodnih kapaciteta i rast cijena cementa na hrvatskom tržištu. Argumenti za navedeno su sljedeći:

trgovinski intenzitet, a što je jedan od glavnih kriterija EU-a za istjecanje ugljika, glavni je argument s obzirom na to da hrvatska industrija cementa izvozi oko 40% svoje proizvodnje i to izvan EU-a.

Zbog geografskog položaja Hrvatske u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, i Albaniju, naše glavne konkurente koji nemaju nikakvih obveza po pitanju smanjenja emisija, dugoročna konkurentnost hrvatske industrije u podređenom je položaju na dnevnoj razini. Bez besplatne alokacije, dugoročna održivost proizvodnje u Hrvatskoj nije moguća.

Hrvatska industrija cementa nije imala financijsku korist od tzv. prevelikih alokacija CO2 u ETS Fazi II., kako se često navodi za cementnu industriju, ali i druge sektore unutar EU-a jer Hrvatska u tom razdoblju nije bila članica EU-a.

S obzirom na težak položaj cementne industrije zbog pada proizvodnje od početka globalne krize te pada investicija na globalnom tržištu, cementna industrija više ne ispunjava mjerila za uvrštenje na listu sektora izloženih značajnom riziku od istjecanja ugljika.

Planira li Komisija nešto poduzeti da cementna industrija u EU-u ostane na popisu sektora izloženih riziku od istjecanja ugljika uz primjenu trgovanja emisijama stakleničkih plinova prema pravilima Direktive o sustavu trgovanja emisijama (ETS), primjenjujući točno iste kriterije kao i one primijenjene 2009. godine?