Kako spriječiti incidente u Piranskom zaljevu nakon šestomjesečnog roka za primjenu arbitraže, što s ruskom ponudom o plinofikaciji Hrvatske, kako do normalizacije odnosa sa Srbijom, hoće li Mađari “propustiti” Hrvatsku u OECD, tko će kočiti hrvatski ulazak u Schengen, bili su samo neki od izazova hrvatske diplomacije ove godine, a prema svemu sudeći, bit će i sljedeće. Dio je to širokog spektra tema s kojima se svakodnevno susreću diplomati sa Zrinjevca i iz hrvatskih diplomatskih misija diljem svijeta, u krajnje izmijenjenim okolnostima i za samu diplomaciju, koja danas funkcionira po znatno drukčijim pravilima nego prije dvadesetak i više godina.
VEZANE VIJESTI
Istodobno, hrvatska pozicija u međunarodnoj zajednici ulaskom u EU i NATO je značajno ojačala iako se u Hrvatskoj često ne stječe takav dojam. Sada smo “za stolom”, sudjelujemo u odlučivanju, za razliku od naših istočnih susjeda, koji još sjede u europskoj čekaonici. Ali, predstoji još izuzetno mnogo posla, s time da će u godinama koje dolaze prioritet biti dogovor o granicama sa Slovenijom, Srbijom, Crnom Gorom i BiH, lobiranje da Bugarska i Rumunjska što prije uđu u schengenski prostor, što bi i Hrvatskoj to omogućilo, pozicioniranje Hrvatske kao energetskog lidera u regiji, što sve podrazumijeva da će se morati voditi jasna vanjska politika, usuglašena između dva politička brda.
- U ovom trenutku europsku politiku vodi pet velikih zemalja - Njemačka, Francuska, Italija, Španjolska i Poljska - i malim je zemljama poput Hrvatske teško progurati nešto što njima ne odgovara. To je realnost, tu mnogo ne pomaže ni lobiranje, nego jedino da se oslanjamo, kao u Europskom parlamentu, na bliske političke grupacije koje nam onda mogu pomoći - kaže Dubravka Šuica, koja već ima dugogodišnje iskustvo u Parlamentu, gdje zastupnici predstavljaju građane, a ne državu, iako su ipak na neki način i “diplomati”.
Nesklad u vlasti
Šuičin kolega u EP-u Ivan Jakovčić smatra da Hrvatska nikada nije imala tako lošu vanjsku politiku kao sada i da joj to u mnogočemu otežava položaj u međunarodnoj zajednici. - U niz navrata ove godine kolege u Europskom parlamentu pitali su me kakvu to vanjsku politiku vodi Hrvatska jer, očito, svi vide da postoji nesklad između Pantovčaka i Banskih dvora.
Europarlamentarci iz mnogih zemalja to jednostavno ne razumiju, a meni osobno se ne sviđa proamerička politika koju vodi predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. To nas je dovelo do toga da Hrvatska nikada nije bila nesamostalnija, što se pokazalo i oko Inicijative triju mora i na posljednjem glasanju o Jeruzalemu. Nama često vanjsku politiku vodi netko drugi - kaže.
Proamerička politika
Istodobno, predrasuda da Hrvatska ima u Europi i svijetu čvrste prijatelje i one koji su joj manje skloni, već dugo ne drži vodu. Iako Jakovčić za predsjednicu kaže da vodi “proameričku” politiku, upravo je ona ove godine otišla u Rusiju i otvoreno razgovarala sVladimirom Putinom te tako inicirala da Rusi budu energetski prisutniji u Hrvatskoj. Druga je stvar koliko se te inicijative “sviđaju” Amerikancima, posebno kada je Donald Trump otvoreno Hrvatskoj nudio da se osloni na Ameriku u energetskim projektima. S druge strane, Banski dvori, u kojima stoluje premijer, koji je, nesumnjivo, bliži Europskoj uniji, čije velike zemlje bez problema blisko surađuju s Moskvom, nije sklon, kako se sada čini, tome da Rusija bude znatno više prisutna na našim prostorima.
Mnoge je začudilo i kako se pojedine “države sklone Hrvatskoj” ponašaju u “kriznim” situacijama, kao što je, primjerice, Njemačka vrlo jasno stala uz Sloveniju u slučaju graničnog spora i provođenja arbitražne presude, a stalno vlada stav da su Nijemci “uvijek za nas”. - U politici prevladavaju interesi, nema tu prijateljstva i emocija. Njemačka politika očito je u ovom slučaju procijenila da je europski interes da dvije zemlje što prije riješe granični spor kako bi i druge zemlje u okruženju prije mogućeg ulaska u EU to riješile. Jer ni za Srbiju ni za druge zemlje neće biti propusnica ne riješe li pitanje granice s Hrvatskom i drugim susjedima - kaže nam jedan dobro upućen strani diplomat.
Sada kad je najavljena mogućnost aktiviranja famoznog članka 7, koji bi prisilio Poljsku, koja ima sve veću snagu u Europi, da ne odskače od europskih standarda, u teškoćama je i Hrvatska. Sama predsjednica ima posebne simpatije prema Poljskoj već i zbog toga što je s Andrzejem Dudom pokrenula Inicijativu triju mora, ali to sigurno neće imati utjecaja kad se bude donosila odluka o tome kako će se Hrvatska postaviti. - U ovom slučaju gotovo je sigurno da će državni vrh biti jedinstven i podržati većinu u Europskoj uniji. Način na koji će se postaviti velike zemlje slijedit će i hrvatska vanjska politika - uvjerava nas jedan bivši diplomat blizak i Pantovčaku i Banskim dvorima.
Neka druga pravila
- Nema više trajnih prijateljstava, postoje samo trajni interesi. To znači da se od slučaja do slučaja i hrvatska vanjska politika, pa tako i diplomacija trebaju prilagođavati - kaže dr. Miro Kovač, bivši ministar vanjskih poslova, uz objašnjenje da se i podrška Hrvatske, kad je riječ o zemljama koje nisu stalne članice Vijeća sigurnosti, ne temelji na simpatijama jer tu vrijede sasvim druga pravila. - To se u diplomaciji zove razmjena podrške, pa se najprije pogleda tablica koliko je zemlja koja želi našu podršku za Vijeće sigurnosti u prošlosti podržala Hrvatsku. Tako se na stručnoj osnovi dobije neka baza podataka, a onda šefovi diplomacija u izravnom kontaktu dogovaraju podršku po principu ‘mi ćemo vas sada podržati, a vi nas u nečemu drugom’. To je realnost današnje diplomacije - tvrdi Kovač.
I dok se čini da su šefovi diplomacija ponekad i jastrebovi u čvrstom zastupanju stavova svoje zemlje, u osobnim kontaktima sa svojim kolegama to najčešće nije slučaj. Iako je i za vrijeme Kovačeva mandata bilo mnogih pokušaja da se tihom diplomacijom dođe do rješenja graničnog spora, slovenski ministarKarl Erjavec bio je i tada krajnje kritičan prema Hrvatskoj, što je u nekim trenucima prelazilo i granice pristojnog ponašanja. - Međutim, mogu reći da tih tonova, kada smo osobno razgovarali, nije bilo. Gotovo da bih mogao konstatirati da smo bili u korektnim odnosima, kao što sam bio u korektnim odnosima i sa srpskim šefom diplomacije Ivicom Dačićem u vrijeme kada se iz Srbije čula tvrda retorika prema Hrvatskoj. Ali, istodobno sam, naravno, čvrsto branio hrvatske stavove - kaže Kovač i prisjeća se kako mu je Dačić jednom prigodom u šali rekao: “Mnogo te vole kod nas”.
Prostor za diskreciju
I Davor Ivo Stier, koji je neko vrijeme vodio hrvatsku diplomaciju, smatra da su osobni kontakti vrlo važni jer se kroz njih najbolje mogu vidjeti pozicije obiju strana.
- Uvijek se ostavlja prostor za diskreciju, kao što je bilo i u dugogodišnjem pregovaranju Hrvatske i Slovenije o granici. Tada nastupa tiha diplomacija, ali treba imati na umu da tajni dogovori nisu dopušteni, dapače, oni su zabranjeni - kaže Stier. Dodaje da tiha diplomacija može samo pomoći da se iza reflektora, u miru, pokuša naći najbolje rješenje, ali uvijek treba imati na umu da će javnost morati saznati rezultate tih pregovora kada se dođe do konačnog rješenja.
- Siguran sam da su osobni kontakti diplomata, pa tako i šefova diplomacije važni, ali javnost mora imati pravo da u konačnici sve sazna. Nema tajnih ugovora između zemalja - kaže Stier, koji je u timu bivše premijerke Jadranke Kosor i pokrenuo razgovore sa Slovencima, a za svog ministarskog mandata ih nastavio.
Ivan Jakovčić, međutim, nema dobro mišljenje o hrvatskoj diplomaciji i smatra da konce vuku neki drugi, što direktno utječe i na položaj Hrvatske u međunarodnoj zajednici. - Naši diplomati imaju naprosto vezane ruke. Umjesto da mnoge poteze kreiraju sami, u dogovoru s politikom kod kuće, događa se da moraju pitati za stavove neke druge - smatra Jakovčić.
Razlike su, naravno, i u načinu na koji se osobno vodi vanjska politika, što se posebno vidjelo kada je na Zrinjevcu u ministarsku fotelju sjela Marija Pejčinović-Burić, koja je prije toga imala i dugogodišnje diplomatsko iskustvo. Za razliku od svojih prethodnika Kovača i Stiera, koji su bili i stranački angažirani, Pejčinović-Burić je isključivo fokusirana na struku. Bilo je gotovo groteskno kada je “Rambo” Erjavec grubo krenuo na hrvatsku ministricu koja zaista u svakom javnom nastupu odaje dojam prave dame u diplomaciji, pa je doživio i oštre kritike ne samo slovenske i hrvatske javnosti nego i šire.
- Danas su diplomati sve fleksibilniji i njihov osobni angažman daje pečat i diplomaciji, ali i imidžu pojedine zemlje - smatra Dubravka Šuica.
Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, svjesna da se diplomatski alati iz godine u godinu mijenjaju i prilagođavaju novom vremenu, zauzima se za to da diplomati puno aktivnije rade svoj posao. Mnogo je bure u hrvatskoj javnosti izazvalo imenovanje veleposlanika Igora Pokaza u Velikoj Britaniji jer je kum premijera Andreja Plenkovića, a zaboravilo se da je riječ o izuzetno agilnom diplomatu koji izvrsno poznaje načine funkcioniranja diplomacije.
Jedan od takvih je i novi hrvatski veleposlanik u Washingtonu Pjer Šimunović te dugogodišnji hrvatski diplomat pri UN-u Vladimir Drobnjak. Lista je dugačka, sve su to profesionalni diplomati koji dobro poznaju profesiju, ali imaju i osobnost potrebnu da budu prepoznati i među diplomatima zemalja koje imaju znatno dulju tradiciju.
Pozicioniranje
Bez obzira na to što se stalno govori da smo mala zemlja koja razmjerno tome i može imati utjecaj, Hrvatskoj tek predstoji posao da se u potpunosti pozicionira u međunarodnoj zajednici, počevši od bitnih institucija kao što su UN ili EU, ali i u konkretnim igrama koje se danas vode u svjetskoj politici. Svi koji poznaju svijet diplomacije reći će da je najvažnije kako zemlja stoji na unutarnjem planu, je li ekonomski jaka i prosperitetna ili je na rubu svega što se događa u svijetu.
Nažalost, parametri kojima se to utvrđuje Hrvatskoj ne idu uvijek naruku, koliko god mi bili optimistični. Tako i u budućnosti trebamo zaboraviti priče o “prijateljima” i “saveznicima”, iako, naravno, imamo i njih i dobro je da ih imamo, a više se posvetiti afirmaciji vlastite zemlje. A put do toga je da Hrvatska napokon postane zemlja u kojoj će njezini građani pristojno živjeti, a ne bježati u europske države glavom bez obzira.
