Iako Direktiva o zaštiti prava potrošača označava legislativni napredak u području zaštite potrošača te im na normativnoj razini pruža efikasnu zaštitu, razina zaštite potrošača u Hrvatskoj u praksi je relativno niska.

Potrošači koji su dobro informirani o vlastitim pravima teško ostvaruju ta prava jer su sudski procesi skupi i dugotrajni, a mnogi i odustaju od borbe s velikim multinacionalnim kompanijama.

Potrošači u Hrvatskoj imaju velikih problema prilikom sklapanja ugovora s telekomunikacijskim operaterima, a problem seže i u vrijeme neposredno prije ulaska Hrvatske u EU kada su teleoperateri nudili potrošačima sklapanje ugovora na razdoblje od najmanje dvije godine po visokim tarifama za uslugu koja je kasnije trebala biti usklađena s nižim cijenama na europskom tržištu.

Postoje i mnogi drugi problemi u vezi sa sklapanjem ugovora s teleoperaterima kao npr. sklapanje ugovora na daljinu na „probni rok”, kojeg u stvarnosti nije bilo, već se kasnije tvrdi da je usmenim putem došlo do sklapanja ugovora bez probnog roka.

Može li Komisija nešto učiniti u pogledu nepoštene poslovne prakse banaka i velikih multinacionalnih kompanija koje su ipak najveći problem u borbi za zaštitu prava potrošača s ciljem razvijanja svijesti, ali i podizanja razine zaštite potrošača?