Gradonačelnica Dubravka Šuica svečano je otvorila 53. Dubrovačke ljetne igre. U nazočnosti mađarskog predsjednika Fernca Madla, hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, ministra kulture Antuna Vujića i ministrice turizma Pave Župan-Rusković, te brojnih drugih gostiju i uzvanika svečanom ceremonijom otvorenja 'ključi' od grada prešli su u ruke glumaca. Inače scenarij svečanosti otvorenja potpisuje Ivica Prlender, režiju Ivica Kunčević, a glazbu Vjekoslav Šutej. Opširnije na adresi www.dubrovnik-festival.hr. GOVOR GRADONAČELNICE DUBRAVKE ŠUICE SA SVEČANOSTI OTVORENJA 53. DUBROVAČKIH LJETNIH IGARA Gospodine predsjedniče Republike Hrvatske, Gospodine predsjedniče Republike Mađarske, Gospodo ministri u ostavci, Gospodo zastupnici, Gospodine župane, Preuzvišeni oče biskupe, Uvaženi predstavnici vjerskih zajednica, Poštovani predstavnici Hrvatske vojske, Uvaženi gosti, poklonici umjetnosti, drage Dubrovkinje i Dubrovčani, puče hrvatski… Poslovica kaže: «Da bi znali kamo idemo, moramo znati odakle dolazimo.« Uloga Dubrovnika nije bila podjednako važna u svim povijesnim razdobljima, pa je i sam upoznao uspone i padove u povijesnom razvitku. No, nema dvojbe da nikad nije izgubio povlašteni položaj u odnosu na sve okolne krajeve, ostavši nenadmašivim susretištem zapadnjačkih orijentacija i zbilje istočnog balkanskog zaleđa, pravim presjecištem slavenskih i romanskih komponenti, živim poprištem poduzetničkih nastojanja, mogućim ishodištem hrvatske diplomatske i državničke tradicije. Za čitavog srednjeg vijeka, Dubrovnik je bio prostorom slobode, za renesansnog i baroknog razdoblja preuzeo je ulogu svjetionika, koji je obasjavao bližu i daljnju okolinu, a u 19. stoljeću nakon gubitka vlastite državne samostalnosti, Dubrovnik je postao najljepšim izlogom stvaralaštva i uljudbe svih hrvatskih krajeva. Dubrovnik se ponovo našao u središtu narodnog i političkog života na pragu velikih kušnja i izazova 20. stoljeća. Posljedice politike sa Istoka Dubrovčani su mogli odavno spoznati, najbolje shvatiti, zorno vidjeti s vrha svojih graničnih brda iza kojih je prijetila i stizala pogibelj, različita u obliku i žestini. Zatvoreni nomadski mentalitet na siromašnom i gospodarski zaostalom području rješenje je svih svojih nevolja i potreba vidio u sretnoj pljački i još sretnijem povratku u svoja brda. A Dubrovnik je bio lijep, na moru, gledan iz brdskih katuna, činio se još bogatijim nego što je bio. Povijest se u strahotama više puta ponavljala, čak se mogla i proricati. Ali, on se održao postojanom snagom, nakupljenom sviješću, promišljenim odgojem i duhovnom zrelošću. A početkom 90ih godina još se jedanput pokazalo da je dubrovačka povijest neodvojiva od povijesti hrvatskog naroda, jedan od najdragocjenijih dijelova njegove kulture, a da su Dubrovčani vitalan dio hrvatskog naroda. Za ovu činjenicu prije svega trebamo biti zahvalni hrabrim braniteljima Dubrovnika. A sve ovo je omogućilo da Dubrovnik bude i ostane kamenom temeljcem građevine koju nazivamo hrvatskom kulturom. Bez Dubrovnika, hrvatska kultura je upravo nezamisliva. Dubrovčani su stoljećima u slobodi daru Višnjega Boga podizali ovo oko nas: na ljutom stancu mire, na nasipima i uzbrđu Placu, palače i samostane, na vodi ljetnikovce, na docima perivoje i vrtove, a nad Rijekom dubrovačkom mostove - oplemenjeni, skladni kutak hrvatske uljudbe, na rubu krševite vrleti. A tu baštinu, to naslijeđe svoje, Dubrovnik večeras rado dava ljudima dobre volje i duh svoj dava, duh u kojem je lijepo dobro, a dobro lijepo, a sve pod stijegom Libertas. Na sve rođendane Dubrovačkih ljetnih igara pa tako i na večerašnji 53. rođendan dolazimo ushićeni i pružamo Igrama ruku prijateljstva, zahvalnosti i nadanja. Jer, ZNA SE: slaviti Dubrovačke ljetne igre znači svečano i dostojanstveno proslaviti i živjeti najdragocjeniju nam hrvatsku i svjetsku kulturnu baštinu. To znači misliti na sve one ljude, umjetnike, festivalske djelatnike, organizatore, studente, najbolju i najpažljiviju publiku na svijetu, misliti o tisućama i tisućama ljudi, Dubrovčana, Hrvata, stanovnika Svijeta, koji su došavši u Dubrovnik s njim i s nama Dubrovčanima sklopili prešutni sporazum o savršenstvu, ljubavi i vječnom prijateljstvu. A da su plaštevi vladalaca Grada istovjetni plaštevima vladalaca umjetnosti – glumcima, da u nekad držićevskom, a danas festivalskom gradu barem naizgled treba vladati sloboda, vidljivo je u svakogodišnjem postavljanju zastave Libertas. Zato kad večeras, 10. srpnja, na dan svečanog otvorenja dajemo glumcima ključe od Grada, tim činom ne obnavlja se samo ritual ulaska u srednjovjekovni pa renesansni i barokni grad, nego se tim činom prije svega daje povjerenje umjetnosti. Jer: dati kome svoje ključeve znači vjerovati čovjeku. Umjetniku. Ući kroz vrata od Grada i dobiti i uzeti ključeve, dobiti i prihvatiti povjerenje, znači i pokušati otključati srca zaštićena u zlatnoj škrinji naslonjenoj na dlanu svetoga Vlaha, svaki put iznova pokušati pronaći tajnu umjetnosti skrivenu u kamenim utrobama klaustara i tvrđava. Zato molim sve okupljene oko Festivala da puste igre oko Igara i prepuste poslenicima i pregaocima riječi i geste, pokreta i zvuka da svoje umjeteonstvo pokažu na opće zadovoljstvo. Molim tovjernare (ugostitelje) da ne precijene svoju krincu juhe, fetu kruha i kuto vina, da bi im se gosti i na godište vratili. Molim hotelijere da već famoza noćenja (koja stalno broje i prebrajaju) dopune brojnim zabavama i igrama i da promiču ove zajedničke nam Igre… A Dubrovčani će sveđ biti kako valja i što jesu i kako im uljuđenosti nalaže. Jer Dubrovnik vele dava -sebe dava – srce dava. Proglašavam 53. Dubrovačke ljetne igre otvorenim!!!